Novinar Emile Taboureux posjetio je jednom prilikom Moneta kako bi ga intervjuirao, te ga je pitao može li mu pokazati studio u kojem slika. Monet mu je odgovorio: „Moj studio? Nikada nisam imao studio, niti mogu razumjeti kako se itko može zatvoriti u sobu“, okrenuo se prema prozoru, pokazao na rijeku Seinu i dodao: „Ovo je moj studio.“

U te dvije rečenice objasnio je bit svojeg stvaranja i ono što ga čini posebnim; slikao je uz obale mora i rijeka, na livadama, u šumama, pa i na gradskim trgovima, ali nikad, gotovo do svoje smrti, u zatvorenim prostorima. Bio je predstavnik impresionizma, po nekima čak i najznačajniji među velikim imenima kao što su Renoir, Sisley, Cezanne, Degas, Pissaro, Manet i drugi. Svi skupa činili su usko povezanu skupinu prvenstveno prijatelja, često zajedno stvarali i pomagali jedni drugima i sami su se izborili da, nakon mnogo neuspjeha, njihova djela napokon postanu cijenjena. U vrijeme impresionizma, u drugoj polovici 19. stoljeća, u Francuskoj se naglo razvijaju i mjenjaju i ostale umjetnosti, ponajviše književnost, te se  pojavljuju mnoga velika imena kao što su Baudelaire, Verlain, Zola ili Mallarme, u kojima su impresionisti pronašli vjerne obožavatelje.

Djetinjstvo

Oscar Claude Monet rođen je 1840. godine u Parizu. Njegov otac, Claude Adolphe Monet bio je  prodavač namirnica i imao je trgovinu. Tijekom krize četrdesetih godina u Francuskoj, obiteljski je posao propadao, pa su se tako Claude, njegov otac i Louise Justine Aubree, njegova majka, odlučili preseliti u Le Havre, gradić u Normandiji. Tamo se Monetov otac pridružuje svojem šogoru Jacquesu Lecadreu u upravljanju trgovinom koju je vodio, a obitelj se seli k njegovoj. Monet je bio vrlo inteligentno i snalažljivo dijete. Na razočaranje svog oca napustio je školu i dane provodio u prirodi. U intevjuu iz 1900. godine on  o tom razdoblju ovako govori: „Rođen sam nediscipliniran. Nitko me nikada nije mogao kontrolirati niti me natjerati da poštujem pravila, čak ni kada sam bio malo dijete. Kod kuće sam naučio većinu onoga što sada znam, a školu sam poistovjetio sa zatvorom i nikada se nisam mogao prisiliti da provodim vrijeme u njoj.“ Već u dobi od 15 godina postao je poznat u svom gradu. To je postigao crtajući karikature mještana, koji su mu za to plaćali. Svoja bi djela naplaćivao od 10 do 20 franaka, a to bi, kako je sam rekao, ovisilo o izgledu osobe;  „Postao sam vrlo vješt u tome, sa petnaest godina moja je reputacija karikaturista već bila tolika da su svi tražili moje usluge.“ Time je zaradio veliku svotu novca, oko 2000 franaka, koje će iskoristiti kada ode studirati u Pariz. Lokalni prodavač slikarske opreme, Gravier, izložio je Monetove karikature u izlogu svoje trgovine. Uz njegova djela bila su izložena i djela Eugena Boudina, lokalnog slikara marina i pejzaža. Njemu su se Monetova djela svidjela, mislio je da je vrlo darovit i da ne bi smio stati samo  na tome.

Monetu se, s druge strane, Boudinove marine isprva uopće nisu svidjele i smetalo ga je što su izložene kraj njegovih radova. Takvu odbojnost nije osjećao samo u umjetničkom smislu, nego se odbijao s njim i sprijateljiti, dok mu je Boudin nudio da ide s njim kada bi išao u prirodu slikati. Sam je u intervjuu objasnio kako se naposlijetku odlučio odlaziti sa Boudinom: „Bio je iskren, osjećao sam to, ali kada bi mi ponudio da pođem s njim, uvijek bih pristojmno odbio. No kada je  došlo ljeto, više nisam imao pametnih isprika, pa sam naposlijetku ipak otišao.“ Uskoro su se bolje upoznali, pa je Boudin počeo voditi mladog Moneta na svoje slikarske izlete u prirodu. Naime, Boudin je smatrao da predmet slikanja može izgledati živ i stvaran samo ako je slikan izravno, a ne u studiju, i tako je svoja djela stvarao na plažama, u šumama, odnosno na otvorenim prostorima. Ta tehnika slikanja u prirodi bila je relativno nova; omogućile su je boje u tubi, jer bi slikanje i miješanje boja u isto vrijeme vjerojatno bilo neizvedivo. Taj period bio je prekretnica u Monetovom životu i utjecao je na njegov cjelokupni daljnji razvoj. Kasnije u već spomenutom intervjuu objašnjava kako je i zašto postao slikar: „To što sam postao slikar zahvaljujem Boudinu. S neograničenom dobrotom i strpljenjem preuzeo je moju slikarsku poduku. Moje oči polako su otvorene i napokon sam shvatio prirodu, a u isto sam je vrijeme naučio i voljeti. Analizirao sam njezine forme i proučavao boje...šest mjeseci kasnije objavio sam svome ocu da želim biti slikar i otišao studirati u Pariz.“

Školovanje

U travnju 1859. godine Monet odlazi u Pariz na studij umjetnosti. Ušteđevina koju je stekao crtajući karikature tada mu je mnogo pomogla i omogućila neovisnost od roditelja. Posjetio je Salon, izložbu suvremene umjetnosti koja se održavala svake dvije godine, na kojoj su bili zastupljeni samo umjetnici klasičnog stila i društveno priznati umjetnici. Na Boudinov prijedlog odnio je svoje dvije mrtve prirode bivšem Boudinovom učitelju Constantu Troyonu koji ga se dojmio kad je njegova djela vidio u Salonu. Troyon je prepoznao Monetov talent, ali ga je radi daljnjeg napredovanja uputio  u Louvre, kako bi tamo precrtavao djela starih majstora, što se Monetu nikako nije svidjelo. Atelier Libre Thomasa Coutura bio je Troyonov i izbor Monetovih roditelja koji su odlučili da će školovanje nastaviti tamo. Tvrdoglavi je Monet naravno odbio biti smješten u klasični akademski sistem školovanja te se pridružuje Academie Suisse. To je bila slikarska škola Charlesa Suissea, otvorena za nove ideje, eksperimentiranje i savršena za formiranje novih stilova. Tamo je učenicima bila dana potpuna sloboda stvaranja, bez profesorskih ispravki, kritika ili upadica. Do njegova zatvaranja, atelier su pohađala mnoga velika imena poput Daumiera, Courbeta, Delacroixa i Monetovih suvremenika Pissarra i Cezannea. Tamo je započelo i njegovo druženje s Pissarrom, koje će se razviti u doživotno prijateljstvo.

U tom periodu se Monet po prvi puta susreće s realistima, iako vođu pokreta, Courbeta, upoznaje tek nekoliko godina kasnije. Tih godina Monet ulazi u pariške boemske krugove, među pjesnike, slikare ili samo obične pijance koji su noći provodili opijajuæći se, živjeli neurednim životom i umirali mladi. Sam je kasnije rekao kako to razdoblje smatra velikim gubitkom vremena koje je jako loše utjecalo na njega. Gustave Courbet jedna je od ključnih osoba za razvoj impresionizma. Težio je novom, zanimljivom i odbijao podvrgnuti se zahtjevima Salona. Tako su mu radovi na Salonu odbijani. To ga potiče da otvori izložbu realizma, u kojoj je izlagao svoje radove. Ta se izložba jako svidjela mladoj generaciji,  Monetu i njegovim suvremenicima. U proljeće 1861. godine Monet dobiva poziv za vojsku, koja je u to doba nasumično odabirala mjesta služenja vojnog roka, pa je tako njega zapala Sjeverna Afrika i poslan je u Alžir. Kasnije je rekao da je taj period u vojsci pozitivno djelovao na njega u stvaralačkom smislu, ali se već 1861. teško razbolio i poslan je kući u Le Havre na šest mjeseci oporavka. Tada se posvećuje slikanju Le Havrea i upoznaje Johana Bartholda Jongkinda. On je bio veliki nizozemski slikar marina, Monetov veliki učitelj ali i vrlo sklon alkoholu. Prema Monetovim riječima: „Bio je vrlo izravan i jednostavan čovjek koji skoro uopće nije znao francuski. Pitao me da mu pokažem svoje radove, pozvao me da pođem s njim raditi, objasnio mi i približio svoj rad i tako završio moje učenje koje je započeo Boudin.“

Monetova se obitelj protivila njihovim druženjima. Oni su uprkos tome zajedno slikali što je naposlijetku dovelo do toga da ga je njegova teta oslobodila vojske plativši 3000 franaka, pod uvjetom da nastavi studirati u Parizu kod priznatog učitelja, umjesto provođenja vremena slikajući s pijancem. Za učitelja je odabran Auguste Toulmouche, slikar priznat u Salonu. Godine 1862. Monet odlazi u Pariz kako bi mu pokazao slike koje je naslikao u Le Havreu. Toulmouche je hvalio njegov talent, ali je predložio da se pridruži atelieru Charlesa Gleyrea, gdje je Monet nevoljko ostao do 1864., kad je atelier zatvoren. Tamo je upoznao buduće prijatelje i istomišljenike Renoira, Sisleya i Bazillea. Tada formira svoju osobnost, postaje vrlo tvrdoglav, samouvjeren i zapažen u društvu. Renoir je kasnije rekao rečenicu koja ga opisuje kao osobu: „Bez Moneta, koji nam je dao svu hrabrost, već bismo odavno odustali.“ Monet je na ostale učenike ateliera gledao kao na hrpu vrlo ograničenih umova i nije ih nimalo cijenio. Jednoj je učenici, primjerice, kada mu se nabacivala,  rekao: „Oprosti, ali ja spavam samo s plemkinjama ili sluškinjama. Sve između gadi mi se. Moj ideal bio bi sluškinja plemkinje.“ Nakon odlaska iz Gleyreovog ateliera otvara vlastiti, i vrijeme provodi slikajući sa Bazzileom. 1865. Salon prihvaća dvije njegove slike „Estuarij Seine kod Honfleura“ i „La Pointe de la Heva pri oseki“, a prihvatila ih je i kritika, što je izazvalo Monetovo neizmjerno veselje.

Razdoblje života u Argentuilu najsvjetlije je i najproduktivnije u Monetovoj karijeri. Tada je naslikao neke od svojih najpoznatijih slika, kao što su: „Kolodvor Saint-Lazare“, „Camille u japanskom kostimu“, „Ručak“, „Impresija: Izlazak Sunca“ i mnoge druge.

Monetu se 1878. rodio i drugi sin, Michel. Potkraj sedamdesetih godina, nakon što je završio rat, došlo je do ekonomske krize, a stanje u Monetovoj obitelji bitno se pogoršalo. Slike se više nisu prodavale a ušteđevina je bila potrošena. Monet tada upoznaje obitelj Hoschede, koja je kupila neke njegove slike nakon čega se  obitelj seli u kuću Hoschedeovih u Vetheuil. Camille - Žena u zelenoj haljini, Žena na polju s makovima, Žena sa suncobranom, njegova muza i inspiracija, njegov model na većini djela se u to teško vrijeme razbolila, dobila je tuberkulozu i ubrzo nakon toga, 1879. umrla. Monet ju je ovjekovječio i u tom trenutku slikom ; „Camille Monet na samrtnoj postelji“. Za Moneta, za njegova dva sina i za svojih šestoro djece od tada se brinula Alice Hochede.

Za vrijeme života u Vetheuilu Monet je živio jako teško, o čemu svjedoče i njegova pisma prijateljima: „Sve je gore, od prekjučer nemam ni prebijene pare i nigdje ne mogu kupiti robu na kredit – ni kod mesara, ni kod pekara. Biste li mi mogli poslati 20 franaka?“ , to je jedno od pisama namijenjeno Manetu. Bližio se četrdesetoj godini a osjećao se kao da je opet na početku. Impresionistièke izložbe bile su slabo posjećene, njegove slike nisu se prodavale. Čak i danas možda njegovo najpoznatije djelo „Impresija: Izlazak Sunca“, slika po kojoj je imresionizam dobio ime, prodana je za samo 200 franaka. Tih godina Monetove slike kao da izražavaju njegovo trenutno psihičko stanje, slika zimu, snijeg, led, hladnoću, na njegovim slikama više nema one topline koja je postojala kada bi slikao za vrijeme života u Argentuilu. U to se vrijeme Monet počinje odvajati od impresionista koji su mu prigovarali da zbog koristi ne podupire grupu i njezine aktivnosti. U zimi 1882. godine opet se seli, ovaj put u Poissy,  gradić kraj Pariza. Tamo odlazi na obalu i više puta slika kolibu carinika  - „Koliba carinika u Varengvilleu“...; to se može smatrati početkom razdoblja nastajanja njegovih serijskih slika, koje su po mnogima ono najcjenjenije što je ostavio iza sebe.

Serije

Monet je katkad zamišljao da je rođen slijep i da je odjednom progledao i počeo slikati, ne znajući što je objekt pred njegovim očima. Prvi jasan pogled smatrao je najiskrenijim, jer je bio najmanje zamagljen predrasudama i predodžbama. Zanimanje za takav pogled navelo je Moneta da proučava atmosfersko djelovanje; „Motiv nije ono što jest, nego ono što svjetlo učini od njega.“. Monet je tako, već i prije isti motiv prikazivao na različite načine, tako je naprimjer mostove u Argentuilu slikao za kišnih i za sunčanih dana. S godinama su ta njegova proučavanja atmosferskih pojava i promjena postala gotovo znanstvena, iz tog impresionističkog proučavanja nastale su slijedećih godina serije plastova sijena, jablana, katedrale u Rouenu i naposlijetku čuvenih lopoča.On bi, kako je sam rekao, slikao na desetke slika od jednom kako bi postigao ono što želi. Slikao bi isti motiv u svako doba dana, u svaki sat, iz svakog kuta i položaja i u svako godišnje doba. Postigao je potpuni kontrast slikajući isti motiv na desetke puta. Godine 1890. počeo je rad na serijama plastova sijena; „Plast sijena u snijegu, tmurno nebo“, Plast sijena u snijegu, jutro“, „Plast sijena na suncu“..., a usporedno s tim radi i na seriji jablana: „Jablani na obali Epte“, „Tri jablana u ljeto“...I drugi su umjetnici slikali isti motiv više puta, ali ono što Moneta razlikuje od njih je to što je on uspio prikazati isti motiv u istom položaju sa razlikom u tome na koji način na njega utječu različite okolnosti; godišnja doba, doba dana, atmosferske promjene, itd...

To se najbolje vidi na njegovoj seriji slika katedrale u Rouenu. Nju je slikao sa svega tri različita položaja, sa balkona jedne sobice nasuprot njenog zapadnog pročelja. Vjerojatno bi tako i ostalo, i ne bi postojali prikazi iz drugih položaja da iz te sobice nije morao otići, i tako bio primoran promijeniti gledište. Godine 1893. Monet piše Durand.Ruelu: „Radim svom snagom i ne mogu ni zamisliti da slikam nešto drugo osim katedrale, ovo je pravi posao!“. Publika njegove serije jako dobro prihvaća, tako su plastovi sijena prodani gotovo odmah, 1891. godine. Tada je Monet, nakon mnogo godina siromaštva i borbe sa prodajom i izlaganjem svojih slika konačno uspio. Cijenila ga je i publika i kritika, napokon mu je prodaja bila dovoljna za ugodan život, a reputacija mu je rasla.

Neki seriju katedrala u Rouenu („Portal katedrale u Rouenu u podne“, „Katedrala u Rouenu“, „Katedala u Rouenu, portal, harmonija u smeđoj boji“) smatraju vrhuncem njegove karijere. Izložba serije polučila je veliki uspjeh, a slike su raspodane diljem svijeta. Prije selidbe u Giverny, Monet putuje po azurnoj obali, u London, Nizozemsku, Veneciju. Na njegovim putovanjima nastale su mnoge značajne slike kao što su: „Bordighera“, „Parlament u Londonu“, Palača Contarini“ i druge...

Giverny

Godine 1883. Monet iznajmljuje kuću u Givernyju. Tamo je proveo drugu polovicu svojeg života, više se nije selio do smrti. Tada bolji socijalni status, omogućio mu je nekoliko godina kasnije da kuću kupi i u nju useli sa Alice Hoschede, koja je u međuvremenu postala udovica. Živjeli su sa osmero djece, od čega je dvoje bilo Monetovo. Tada počinje stvaranje njegovog najvećeg životnog motiva, najveće inspiracije, onoga po čemu je najpoznatiji; njegovog vrta.  Monet bi naručivao egzotične biljke preko vrtlara, cvjećara i kataloga, koje bi mu dolazile iz cijeloga svijeta. On je tako stvorio do tada neviđenu kolekciju biljaka koje je pomno organizirao i posadio svaku na svoje mjesto. Provodio je sate i sate u svom vrtu, samo slušajući zvuk kukaca i ptica i gledajući biljke kako rastu. Nekoliko godina kasnije ulaže u još jedan dio svoga vrta. Iskopao je jezero. Ono je bilo namijenjeno njegovom posljednjem djelu, motivu koji će slikati gotovo trideset godina, do svoje smrti-lopočima. Dobra financijska situacija omogućila mu je da zaposli nekoliko vrtlara, koji su se svakodnevno brinuli za vrt, uz naravno njega, kao glavnog kreativca koji im je konstantno davao naredbe i odlučivao posebno položaj svake biljke i cvijeta. Dao je napraviti most preko tog jezera, koji se također pojavljuje na mnogo slika iz tog perioda; „Japanski most“...Monet i Alice Hoschede vjenčali su se 1892. Time je dugogodišnja veza, započeta još dok je Camille bila živa, napokon postala legitimna.

Monet se, slikajući svoj vrt, približava od velike kompozicije krajolika, svojem posljednjem motivu, pojedinim isječcima površine jezera. Nebo, drveće i priroda  se više ne pojavljuju osim kao odraz u vodi, Monet je te slike i sam nazivao odrazom krajolika.

Iako je često isticao da je priroda njegov atelier, u razdoblju života u Givernyju veliki je broj slika dorađivao i završavao u atelieru. U kući u Givernyju imao ih je tri i u njih je pozivao goste kako bi s njima raspravljao o slikama. Slika nepregledno mnoštvo lopoča. Slike po nekoliko metara duge i vrlo visoke prekrivale su zidove njegovih ateliera. Potpuno se usredotočio na motiv. Slikao bi sa više desetaka platana odjednom, mjenjajući ih kako su se izmjenjivali sati ili pomicali oblaci. Mrljicama i kratkim potezima nizao je beskrajne tonove jedan pokraj drugoga dodajući konstantno nove slojeve na one prijašnje, kako bi dobio tisuću nijansi na jednoj vibrirajučoj površini. Iz prvobitnih malih točkica i neodlučnih poteza kistom kasnije se razvijaju snažniji, odlučniji potezi koji se isprepliću. Sljedećih godina umiru Alice, Monetova žena i njegov prvi sin Jean. Za njega se od tada brinula Aliceina kćer Blanche. Monet je već par godina ranije počeo dobivati znakove očne mrene a od 1908. bilo je jasnih znakova da mu vid slabi,  te mu je  kasnije  dijagnosticirana siva mrena na oba oka. Nakon dugo nagovaranja, tek se 1923. odlučio za operaciju i vid mu se u potpunosti vratio. U razdoblju bolesti, međutim, slike koje je slikao bile su različite od onoga kakvim ih je vidio zdrav. Naime, ljudi koji boluju od mrene vide različito. Tako je na slikama iz tog razdoblja koristio mnogo živih boja, crvene, narančaste i žute, a nakon operacije je mnoge prepravio, kako bi izgledale onako kako je htio. U tom periodu odlučuje slike s lopočima darovati državi. Izložene su u dvorani staklenika u Louvreu, nakon što je jedan savjetnik za urbanizam odbio da budu izložene u posebnom paviljonu koji bi bio napravljen samo za njih, jer je mislio da bi time Monetu bila odana prevelika počast. Bio je osebujnog lika i karaktera te je svugdje gdje bi prošao plijenio golemu pozornost, ljeti bi ga viđali kako šeta poljima gurajući tačke pune paleta, boja i platna, a zimi kako zamotan u deku sjedi na livadi slikajući.

Zabilježen  je kao glavni pokretač jedne cijele generacije genijalnih umjetnika, bio je njihova poveznica, pokrenuo je jedan od najvećih pravaca u modernoj umjetnosti i ostao poznat po svojem jedinstvenom načinu života i stvaranja. Umro je 6. prosinca 1926. godine u dobi od osamdeset i šest godina.