Poslijepodne, tijekom kojeg smo posjetili Karinu, bilo je jedno u nizu hladnih i tmurnih. Dan se od jutra vukao u sivilu i magluštini i penjući se prema zadnjem katu zgrade, razmišljala sam kako već polako čeznem za suncem i vedrim danima. Okrenuvši se na međukatu posljednjeg stepeništa ugledali smo, žarkim bojama, oslikan zid i ulazna vrata, a ušavši u atelijer osjećaj je bio ravan nagloj promjeni klime. Kao da smo se iskrcali iz aviona u nekom toplom klimatskom području, sasvim kontrastnom ovom našem i zašli u “priču kojoj nema kraja”.





Topla kaljeva peć, Karinina srdačna dobrodošlica, miris voćnog čaja i iznad svega gomile crteža, akvarela, bakropisa, ulja, keramičkih skulptura i snažne nijanse narančaste, zelene, žute, crvene i plave boje. Atelijer u stanu. Ili je obratno? Stan u atelijeru. Sve prostorije su obojane, oslikane, “obrađene”. Zidovi, pločice, prekrivači, svjetiljke, prozori, vrata, sve je u stilu “Karine Sladović”. A stil je, iako osebujan, itekako prepoznatljiv. Pršti boja, vrište crteži, gledaju oka. Oka riblja, zmijska, zmajska, čudovišna, prestrašena, zabrinuta, ljuta. Vire gotovo iz svake slike. 36- godišnja umjetnica svoju inspiraciju nalazi u svim elementima i aspektima života a najsnažniji motivi plod su njene, vrlo razigrane, mašte. Učinilo mi se, da se sve njene slike osim gledati, mogu i čitati. Tu se mogu pronaći bajke, basne, legende, epovi, odiseje, poeme, cijeli romani, pjesme ili pak samo stihovi. Stihovi su i imena njezinih djela. Od izmišljenih do stvarnih, u vječnoj potrazi za tajnom života u imenima slika kriju se mnoga pitanja ali i mnogi odgovori. “Preplet čudesa” naziv je jedne slike sa njene prve samostalne izložbe 1989. povodom koje je njena mentorica sa Likovne akademije, prof. Dubravka Babić, u predgovoru katalogu napisala - “U protekle četiri godine koliko traje moj angažman na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Karina Sladović nedvojbeno spada u red mojih najboljih studenata...” i “ Grafička ploča za Karinu nikada nije bila prepreka nego poticaj. Ona zna da grafika ima svoj jezik i zakone i da u toj sprezi papira, boje i metalne ploče na grafičkoj preši počiva naslada svojstvena samo njenoj osobnosti.”

Povodom te izložbe g. Kočan piše sljedeće: “Ona hoće naslikati svoj svijet. Tu je naravno na pravom putu: sve je već naslikano, osim onoga što je - njezino! Imamo novo ime: Karina Sladović!”
Karina upravo to i radi od onda do dana današnjeg; slika svoj svijet. Nakon diplome na ALU-i i Filozofskom fakultetu boravi na usavršavanju u Parizu, u hrvatskom atelijeru na obalama Seine. U gradu umjetnosti slika tipične gradske vedute. Nakon toga objavljuje likovne priloge u mađarskom časopisu “Nagy Vilag”, koji je od svjetskog značenja za književnu i likovnu kulturu. NSB čuva njene crteže i grafike u svom fundusu grafičke zbirke. S umjetnicama Ljerkom Kallay, Nives Kavurić Kurtović i Zdenkom Pozaić ilustrira knjigu Milice Maravić “Pisma Don Quijotea Dulcineji” 1994. Bavi se oslikavanjem javnih površina: 1989. murali u naselju Ravnice, 1993. fasade vrtića u Bijeničkoj ulici u Zagrebu. Sudjeluje na humanitarnim akcijama: 1991. za spas Dubrovnika (Muzej Mimara), za “Bedem ljubavi” (Muzej Mimara) za Muzej Vukovara u progonstvu, za obnovu Zadra (hotel Intercontinental) daje ulje na platnu “Aktovi”, za dobrotvornu izložbu u Frankfurtu daje ulje na platnu “Šljuka”, za barunicu von Tuessen (Beč), daje desetak crteža iz kolekcije radova s izložbe “Oči istine”, te za festival Kajkavske popevke (Zelina, Krapina), ulje na platnu “Ptica, pernata pjevna slika”. Od studentskih dana pa do danas njen rad zapazili su i istaknuli kroz napise mnogi javni i kulturni radnici i likovni kritičari: Josip Škunca, Stjepo Miović Kočan, Tonko Marojević, Sonja Seferović, Miljenko Foretić, Hrvoje Pejaković, Ljiljana Domić, Dubravka Babić, Josip Depolo, Miljenko Vojta, Inga Kratofil, Stanko Špoljarić, Josip Bratulić, Saša Pavković, Ivanka Reberski, Lida Roje Depolo.

Uža specijalnost joj je grafika (bila je jedini predstavnik hrvatske grafike 1993. na Svjetskom bienalu u Bielli, Italija), a bavi se i uljem, akvarelima, te keramikom (4. svjetski trienale male keramike, 1994.). Član je HDLU-a i LIKUM-a, a od 1990. nastupa kao samostalni likovni umjetnik pod okriljem ZUH-a.
Preko 30 samostalnih i 80 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te mnoga prodana djela u zemlji i inozemstvu svjedoče o nevjerojatnoj energiji, plodnosti i angažmanu ove umjetnice. Sva dosadašnja djela, izložbe i dobivene nagrade čine opsežan materijal koji bi svakako bio dostatan za monografiju no Karina smatra da je za to još malo prerano. Ništa od toga nije nimalo utjecalo na njezinu snagu, čudesnost motiva i minuciozni pristup svakom pojedinačnom djelu.
O njenim crtežima i grafikama Enes Quien u predgovoru njenoj izložbi “Bajkoviti bestijarij” piše; “Postoji jedan posebni svijet, svijet umjetnosti, svijet podložan zakonima prolaznog, svijet u koji upućeni lako prodiru, u kojem se raspada svaka historičnost i u kojem caruje apsolutno: ljepota. U nekih autentičnih umjetničkih nerava, poput onog Karine Sladović, ljepota obitava u izrazito osjetilnome iskustvu. Svijet je njezine umjetnosti, stoga svijet izuzetne vizije začudnoga života oblika, s imperativom bljeskovite, snoviđenjske, oniričke ljepote. Doista, ako je odnos dijela i oblika isti kao i odnos duše i tijela, Karina svoj-e sv(i)jet-ove gradi na načelima koja ne objašnjavaju vlastitu dušu analizom realnih organizacijskih sustava tijela prirode, nego izvanrednim, neobičnim i upravo halucinantnim interpretacijama podvodnog, zemaljskog i zračnog života živih bića koja u tim prostorima obitavaju. Do savršenstva razvivši svoje crtačke, i sve najteže grafičke tehnike, baveći se i slikarstvom i skulpturom, Karina Sladović uspijeva proniknuti u dubine isprepletenih formi, maksimalno usklađene, šarolike i bujne kolorističke čarolije, narativnom metodom predočavajući uvjerljiv lirski, poetični, i vizionarsko fantazmagorični kozmos, proistekao iz moćno razvijene imaginacije. Osebujan svijet bajkovitoga bestijarija zarobljen je na delikatnoj granici nadrealnog nadahnuća i osobnoga uređenja vidnog polja izravno izvedenoga na razini psihodelične podsvijesti i vrhunske zrelosti umjetničke svijesti.”

Kada sam prvi puta bila suočena s jednom od njezinih grafika te nekim akvarelima u kombinaciji s tušem, a sve sa bestijalnim motivima, sve me je asociralo na pojedine likove iz Tolkienovih priča. Sva ta bića koja su me gledala s njenih slika vidjela sam prvi put, a opet bila su mi tako poznata. Nestvarni likovi i bića iz međusvijeta ili halucinantan oblik poznatih stvorenja? - ostaje na svakom da sam prosudi. U tome mogu, kao što sam već napomenula, pomoći imena kojima Karina imenuje svoje plodove mašte poput... Morsko oko, Izgubila sluh u plavom, Pronašao sam te, Na mome putu smrt me prati i svira (ratni opus), Planeta zagonetnih konja, Osvojena leptirima, Jelenizacija, Crvena riba iz toplog mora i tek možemo zamisliti koliko bi još morali nabrajati kada je umjetnica još krajem 1998., prilikom inventure, izbrojala više od 2000 svojih djela u raznim tehnikama.
Imali smo prilike vidjeti i iznimno interesantni prikaz horoskopskih znakova kao i erotizirane motive poput golog ženskog tijela među falusoidnim oblicima. Za jednu takvu unikatnu grafiku “Ples oko totema”, Karina je osvojila i diplomu za najbolju grafiku na III međunarodnom biennalu grafike u Poljskoj 2000. Također u Poljskoj osvaja diplomu za “Morsko oko”, dok u Švedskoj osvaja dvije nagrade: za rad “Skočibuha” nagradu za najtalentiranije umjetnike svijeta i za rad “Mjehurić plavičaste sapunice” nagradu za najbolje crtače svijeta. O sebi umjetnica priča malo, više govori o svojim djelima. “Volim ljude koji vole moje slike, teško mi je kad vidim da ih netko gleda a ne razumije. |ivim kroz svoje slike, zamišljam gdje im je krajnja točka. Ispod njih se blaguje, odmara, vodi se ljubav, začinju se djeca, ispod njih se živi. To me raduje. Ne mogu niti jednu istaknuti kao najdražu. Sve su mi isto drage. Nije mi teško kad ih prodam, upravo zato jer znam da kroz njih živim i osjećam neke druge prostore, neke druge ljude.” Karininu pratetu još je davno portretirao Bukovac. Karina potječe iz visoko obrazovane familije liječnika i arhitekta i nije od malena nailazila na razumijevanje za svoje stvaralaštvo, no danas je očito, izborila se. Više nego ponosni roditelji pratili su gotovo sva otvorenja njenih izložbi, što smo vidjeli kroz nevjerojatno pažljivo složenu dokumentaciju. Sve je sortirano kronološki u pet knjiga, koje Karina zove “slonovima”. Sve sam ih, uz zamolbu, dobila na korištenje i beskrajno sam uživala listajući jednu bogatu povijest stvaralaštva unazad deset godina. Novinski izresci, fotografije otvorenja izložbi, dalekih zemalja u kojima je umjetnica izlagala i boravila, kopije kritika, katalozi, fotografije slika iz pojedinih perioda, osvojene nagrade i diplome te razna priznanja, popisi djela i sve popraćeno komentarima same umjetnice, omogućili su mi da ovu reportažu napišem s nevjerojatnom lakoćom. Kao osoba Karina djeluje vrlo mistično i ne otvara se odmah. Kontroverzno odjevena, uvijek našminkana i dotjerana i uvijek s osmijehom, ostavlja na različite ljude različite dojmove.

No u kratkim susretima primjetili smo da djeluje smireno i sretno u svom svjetu ali i da se blaga narav može po potrebi brzo pretvoriti u impulsivnu reakciju, što je potpuno u skladu sa njenim stvaralaštvom. Ima oko koje ne propušta niti jedan motiv, a baš svaki od njih doživljava kao izazov. Zapanjila me, između ostalog, velika vitrina s osam ladica, kojoj je Karina, naravno, nadjenula ime. “Riznica”, kako se zove, dupkom je puna bakropisa, akvarela, crteža i kombiniranih tehnika. Otkrila sam i slike s motivima muzičara i instrumenata, autoportrete kao i gradske vedute Zagreba i Dubrovnika. Motivi “in vivo” sa Dubrovačkih plaža česti su budući joj je majka rodom Dubrovčanka, te tamo provodi ljeta i uvijek je nanovo inspirirana ljepotom grada i pučine. Karinina otvorenost nazire se i u mogućnosti da svatko posjeti njen atelijer uz prethodnu najavu. Možete li zamisliti interesantnost i ljepotu poslijepodneva provedenog u razgledavanju i konačnom odabiru nekog djela iz njene riznice koje je čekalo baš na Vas?

Više: sladovic-art.net